Kad tim odlazi na sajam knjiga ili u veći lanac knjižara, najveći problem je šum informacija: previše izdanja, premalo vremena i nejasni kriteriji. Rješenje je unaprijed postaviti „matricu usporedbe” za prijevode i „checklistu obilaska” za štandove. Kao voditelj, cilj mi je da svatko u timu zna što traži i kako bilježi nalaze, bez rasprava na licu mjesta.
Prvi korak je odabir 3–5 naslova za usporedbu prijevoda, po mogućnosti klasika i jednog aktualnog hita u Hrvatskoj. Time dobivamo reprezentativan uzorak: različite stilove, različite izdavače i različite uredničke politike. Ako je moguće, uključimo i naslov koji je dobio ili bio nominiran za književnu nagradu, jer često postoje paralelna izdanja.
Na terenu, usporedbu prijevoda ne radimo čitanjem cijele knjige nego standardiziranim „testom od tri mjesta”. Usporedimo prvu stranicu, jednu dijalošku scenu i jedan opisni odlomak iz sredine, jer te točke brzo pokažu ritam, register i konzistentnost. Bilježimo: jasnoću rečenica, prirodnost kolokvijalizama, dosljednost terminologije i prisutnost fusnota ili bilježaka prevoditelja.
Drugi problem su naslov i ključni pojmovi: jedan prijevod može zvučati privlačno, ali promašiti tematsku nijansu. Rješenje je provjera kako su prevedeni ponavljajući motivi i citati (npr. fraze koje se vraćaju kroz poglavlja). Ako naiđemo na više varijanti, označimo koja bolje održava ton izvornika i koja je čitljivija publici kojoj je namijenjena.
Za prikaz knjižare ili sajma uvodimo rutu obilaska s točnim redoslijedom: noviteti, publicistika, klasici, dječji program, pa tek onda akcijske police. Time izbjegavamo da budžet „pojede” impulsna kupnja. Svaka stanica rute ima maksimalno 12 minuta i jasne zadatke: fotografirati oznake cijena, zapisati izdavača, godinu izdanja i dostupnost drugih formata.
U razgovoru s prodavačima i urednicima koristimo kratka, usporediva pitanja. Pitamo tko je prevoditelj, postoji li urednička recenzija prijevoda, je li riječ o revidiranom izdanju i koje su promjene u odnosu na starije prijevode. Tako dobivamo činjenice, a ne promotivne dojmove, i kasnije možemo napraviti objektivan prikaz ponude.
Treći problem je razlika između „dobrog prijevoda” i „prikladnog prijevoda” za naše čitatelje. Rješenje je segmentacija: početnici u čitanju trebaju tečan stil i dobar prateći aparat (predgovor, bilješke), dok iskusniji čitatelji često žele veću vjernost sintaksi i terminologiji. U bilješkama zato uz ocjenu prijevoda dodajemo preporučeni profil čitatelja i razlog.
Kako bismo usporedili vrijednost, uvodimo jednostavnu metriku: cijena po stranici, kvaliteta uveza, čitljivost sloga i urednička oprema. Ako su dva prijevoda slične kvalitete, prednost dajemo izdanju s boljom preglednošću, kvalitetnijim papirom i jasnim navođenjem prevoditeljskih rješenja. Kod publicistike i popularne znanosti dodatno provjeravamo ažurnost bibliografije i indeks pojmova.
Za preporuke za čitanje nakon obilaska, radimo listu od tri razine: „kupiti odmah”, „posuditi u knjižnici” i „pratiti sljedeće izdanje”. Time upravljamo troškovima i izbjegavamo duplikate u kućnoj biblioteci ili uredskom fondu. Svaki naslov dobiva jednu rečenicu obrazloženja vezanu uz temu, žanr i kvalitetu prijevoda.
Zadnji korak je izvještaj koji se može objaviti kao prikaz sajma/knjižare i kao usporedba prijevoda, bez previše subjektivnosti. Struktura izvještaja ide: što je bilo dostupno, što je novo, gdje se vide razlike u prijevodima, te koje su praktične preporuke za različite čitateljske ciljeve. Uz to dodamo kratke citate iz testnih odlomaka (u granicama kratkog navoda) i jasnu tablicu s kriterijima, tako da čitatelji mogu ponoviti postupak pri sljedećem posjetu.